Pag - Zanimljivosti

Na području otoka Paga govori se štokavica, cakavica i čakavica. Štokavica je prisutna u mjestima Miškovići, Vlašići, Dinjiška, Stara Vas, Povljana, čakavica u Kolanu, Mandrama, Novalji i Lunu. U gradu Pagu govori se cakavicom. Cakavica odstupa od osnovnih narječja, ona je neka vrsta dijalektalno fonetske pogreške i zbog toga nikada nije dobila službenu klasifikaciju narječja (postoje štokavsko, čakavsko i kajkavsko narječje).

Cakavica nije specifičnost samo grada Paga jer je rasprostranjena i na drugim otocima Jadrana. Zanimljivo je kako je upravo cakavica još jedan dokaz višestoljetne urbane tradicije Paga. U literaturi možemo pročitati kako je „cakavica najkontroverzniji tip hrvatskih govora koji je od svih govora najmanje razumljiv“. Pri tome se ističe kako nerazumljivost cakavice proizlazi iz njene fonetike, rječnika te osobitosti njene gramatike. Cakavci ne znaju izgovarati slavenske palatale pa tako primjerice Pažani redovito imaju problema s izgovorom i pisanjem č i ć. Na nekim drugim otocima uz problem izgovaranja i pisanja č i ć postoji i problem sa ž, š itd. Cakavica se od drugih narječja razlikuje po izgovoru upitno-odnosne zamjenice ca umjesto što, ča ili kaj. Cakavcima je gotovo do početka 20. stoljeća hrvatski književni jezik bio prilično stran i teško su ga učili. Pitanje je kako je u gradu Pagu ostala cakavica, dok se na južnom dijelu otoka proširila štokavica, a na zapadnom ostala čakavica. Odgovor pronalazimo u povijesnim dokumentima i suvremenim istraživanjima. Cakavicom se govorilo isključivo u urbanim otočnim sredinama, a u ruralnim se govorilo čakavicom. Čakavica je ostala u Kolanu, Novalji i Lunu, no zašto je nema u Povljani, Dinjiškoj i Vlašićima, u ruralnim sredinama gdje bi je moralo biti? Kako navodi Josip Lisac zapadna štokavština graničila je prije velikih seoba (uglavnom 16. i 17. stoljeće) s kajkavskim i čakavskim narječjem te s istočnom štokavštinom. Na Pag je u 16. i 17. stoljeću došao velik broj izbjeglica iz raznih područja današnje Hrvatske i Bosne, a na tim se područjima govorila štokavica. Južni dio otoka bio je preplavljen izbjeglicama, dok do srednjeg dijela otoka i grada Paga izbjeglice uglavnom nisu dolazile jer su ih Pažani u tome sprječavali. Sprečavajući širenje izbjeglica prema središnjem dijelu otoka, spriječili su i njihovo širenje prema Kolanu, Novalji i Lunu. Domaće stanovništvo na južnom dijelu otoka s vremenom je prihvatilo štokavicu kao vlastito narječje (što će se uskoro dogoditi i Pagu i Novalji). Cakavica je ostala u jedinom urbanom području na otoku, u gradu Pagu. Na Pagu se nije dogodilo ono što se dogodilo na nekim drugim otocima gdje se cakavica iz urbane sredine proširila i na sela. Otočna sela su zadržala svoje narječje i nisu prihvaćala cakavicu, osim u Barbatima (u Metajni). Pažani su jedini stanovnici otoka koji ne razlikuju č i ć. Ostalim otočanima to nije nikakav problem. Zanimljivo je da je upravo jedan cakavac, Bartol Kašić, pri izradi hrvatske pisovnice prihvatio štokavicu smatrajući je najpogodnijom i najraširenijom. Cakavica je dokaz urbane tradicije Paga, čudan govor koji je preživio do 21. stoljeća. Premda se u Pagu cakavica povlači pred štokavicom ipak ne treba brzopleto zaključiti kako će cakavica makar u nekim svojim oblicima tako brzo nestati. Radi li se o genetskoj strukturi ili tko zna čemu, no činjenica je da i oni Pažani koji govore štokavicom ( a takvih je sve više) ipak imaju problema s palatalima, prije svega s Č i Ć. Takve probleme imaju čak i djeca iz miješanih brakova gdje je jedan roditelj Pažanin (cakavac), a drugi došljak (štokavac ili čakavac). Vjerojatno će proći još dugi niz godina dok se, pod pritiskom štokavice izgubi ukorijenjenost „čudne“ cakavice među budućim pokoljenjima Pažana. Ne želeći nikog povrijediti, jer i oni što spadaju u kategoriju mehaničkog priliva su Pažani, možemo ipak postaviti ono vječno pitanje: tko je pravi Pažanin? Odgovor je, barem na razini fonetike, jednostavan. Tko ne može pravilno napisati deset riječi sa slavenskim palatalima, odnosno tko će od deset mogućih napraviti makar osam pogrešaka s Č i Ć taj je u svakom smislu pravi Pažanin. No, to nije, kako često neki misle, za porugu već dapače, to je dokaz tradicijske i jezikoslovne povezanosti današnjih Pažana s pokoljenjima Pažana koji su bili ponosni na svoju urbanu tradiciju, a dio te tradicije, spletom okolnosti je i teško razlikovanje Č i Ć.