Pag - Zanimljivosti

Prema Statutu Grada Paga iz 1443. godine, koji se temelji na starijim odredbama običajnog prava, u Pagu pustinjacima nije bilo zabranjeno naseljavanje kao što je bio slučaj u nekim drugim gradovima. Iz povijesnih dokumenata može se doznati kako je monaštvo u Pagu bilo prilično rasprostranjeno.

Nije poznato kada su pustinjaci-monasi prvi puta došli na Pag, no u Srednjem vijeku je zabilježeno postojanje njihovih malih zajednica pa čak i njihova imovina. Pustinjaci su živjeli sami ili u malim grupama, okupljali su se uz crkve, a živjeli su u prirodnim zaklonima, uz šume ili u pećinama. Zabilježeno je kako su u pećinama ponekad imali oltar posvećen Sv. Mariji Magdaleni. Neki autori navode kako su pustinjaci njegovali i širili ezoterično duhovno učenje prvih kršćana, a cilj tog učenja bila je mistična spoznaja. Pustinjaci, ili kako ih se još nazivalo monasi i eremiti su živjeli odvojeno od društvene zajednice, a od monaha samostanaca (cenobita) su se razlikovali po redovničkoj odjeći. Uz staru cestu Pag-Novalja, u šumi Bošana, podno brda na kojem se nalazi najviši otočni vrh Sv. Vid, nalaze se ostaci crkve Sv. Marije Magdalene. Jedan dokument o vlasništvu iz 1452. godine dovodi u vezu pustinjake i crkvu Sv. Marije Magdalene. U tom se dokumentu navodi kako pustinjaci Sv. Marije Magdalene imaju vinograd u šumi Sv. Vida i Modesta. Crkva Sv. Marije Magdalene prvi puta se spominje 1393. godine, zahvaljujući vječitom sporu koji i danas traje o tome što kome na otoku pripada. U ovom slučaju, starom više od šest stoljeća, radi se o sporu između Kaptola zadarskog i Kaptola paškog. Čini se kako je crkva Sv. Marije Magdalene u određenim povijesnim okolnostima dobila značenje neke vrste oznake granice posjeda. Pretpostavlja se kako su se oko crkve Sv. Marije Magdalene okupljali pustinjaci, a to bi mogao potvrditi i njen položaj u prostoru. Naime, crkva Sv. Marije Magdalene bila je, za otočne prilike, dosta udaljena od naseljenih područja. Prof. Emil Hilje navodi kako je crkva Sv. Marije Magdalene 1603. godine bila dobro sačuvana, ali je već 1823. godine bila zapuštena i urušena. U 19. stoljeću se još nazivala izvornim imenom, međutim u 20. stoljeću Sv. Magdalena je izostavljena iz naziva i crkva se od tada naziva crkva Sv. Marije. Po crkvi je naziv dobilo i okolno područje. Na mjestu nekadašnje crkve Sv. Marije Magdalene dobro se vide ostaci apside, apsidalni zid i temelji sjeveroistočnog zida.

Prema arhitektonskom snimku kojeg je izradio Ivan Tenšek crkva je imala oblik izduženog pravokutnika s dubokom polukružnom apsidom. Pažljivijim razgledavanjem ostataka crkve mogu se uočiti ostaci žbuke, a u apsidi se mogu vidjeti tragovi crvene boje. Zidovi su rađeni od kamena različite vrste, dok je polukupola bila izgrađena od sedre, poroznog kamena kakav se može pronaći uz lokve i potoke, a bila je pokrivena škriljama. U apsidi je sačuvan dio malog prozora. Prema arhitektonskoj snimci i terenskim mjerenjima crkva Sv. Marije Magdalene bila je dugačka 8, 50 metara, a široka 5, 40 metara i kao takva je spadala u red srednje velikih crkvi na otoku Pagu. Na primjer crkva sv. Kristofora kod Novalje bila je dugačka 7, 55, a široka 5, 15 m, crkva Sv. Martina u Starom gradu bila je široka 4, 45 m, a crkva Sv. Andrije kod solana bila je dugačka 6, 80 m. Po veličini i načinu gradnje moglo bi se zaključiti kako je crkva Sv. Marije Magdalene za vjernike ili za monahe imala veće značenje nego što to danas izgleda i nego što je to poznato.