Kolumna

Kažu ljudi "Pag je mala je sredina, svugdje je to tako " i na taj način opravdavaju nekoliko frustriranih jedinki koje su sebi postavile kao jedini cilj i pravo raditi na uništavanju tuđih života i tako razbijati vlastitu frustraciju. Takvi ne znaju kako ih frustracija sve više guta i kako na kraju neće biti toga lijeka ili psihijatra koji će im moći pružiti pomoć. Kada nemaš svoj život onda ti nema pomoći. Dok normalni ljudi rade, druže se, šeću divnim Katinama, putem Starog grada, Golijom i nasipom oni sjede u mračnoj sobici i bodu se injekcijama otrova. To su ljudi bez imena čija imena svi znamo. Ljudi bez pogleda jer više nikoga ne mogu pogledati u oči. To su ljudi koji mrze tlo po kojem hodaju, hranu koju jedu, odjeću koju nose, stanice od kojih su sastavljeni. To su oni ljudi zbog kojih je velika većina normalnih sretna što ne spada među njih.

Evo male priče…

Kada se 2006. godine u Pagu rodio Šime nitko nije bio radosniji od njegove obitelji. Danima se na Katinama slavilo, jelo, pilo i pjevalo. Radovali su se svi prijatelji, rodbina, susjedi. "Kakav sam ja sretnik" - pomislio je mali Šime, "kakva divna dobrodošlica." Već s nekoliko mjeseci mama i tata prvi su ga put izveli u šetnju. Pokazali su Šimi predivne Katine, provozali ga u kolicima Velom ulicom, pokazali mu majmunski otočić, Uhlinac i Mandrač. Za samo nekoliko mjeseci mali Šime već je trčkarao kamenim pločama, a onda ubrzo i bacao kamenčiće u more i igrao se u parkiću s prijateljima. Kada je imao četiri krenuo je u vrtić. "Mama ovdje je puno djece" - rekao je. "Da, i sve će to biti tvoji mali prijatelji. S njima ćeš se igrati, slaviti rođendane..." - objašnjavala mu je mama. Prvih nekoliko mjeseci sve je bilo dobro, a onda mu je prijatelj Marko ukrao zmaja.

Kada je došao kući rekao je roditeljima: „Marko me lupio po glavi i ukrao mi zmaja. Kada sam mu htio uzvratiti njegova mama je na mene vikala da sam neodgojeno derište i da sam je uvrijedio i da ću ja vidjeti tko je ona,“ rekao je mali Šime.

Šimin otac se malo uzrujao, ali misleći da se radi tek o malom dječjem nesporazumu umirio je sina. "Ne brini ništa. Sutra ćeš se pomiriti s Markom i sve će biti u redu. " - rekao mu je. O zmaju više nisu razmišljali, a onda je jednog dana Šime krenuo u vrtić. Imao je četiri godine i mama ga je već neko vrijeme puštala samog. Odjednom je Šime ugledao policijski auto. Policajac ga je pozvao. Šime je, sav radostan jer je volio policajce , potrčao prema autu . "Vi ste policajac, pravi policajac? " - pitao je.

"Da. Donio sam ti poziv. Moraš potpisati ovdje." - rekao je policajac i pokazao na plavu kuvertu. Šime se zbunio.

"Ali ja još ne znam pisati." - rekao je.

"Hm", izusti policajac, "onda samo stavi križić".

Šime je stavio križić i uzeo kuvertu. " Što li je to? " - zapitao se. "Valjda će mama i tata znati"- pomislio je i stavio kuvertu u ruksak.

Kada je došao doma mali Šime povika: "Tata, tata, danas je u vrtiću bio policajac."

"Divno", reče otac, "učili su vas prometne znakove"?

"Ne", rekao je Šime, "donio mi je plavu kuvertu" i izvadio je iz ruksaka.

Otac se zapanjio. Kada je otvorio kuvertu i vidio što piše na pozivu zanijemio je od čuđenja.

"Pogledaj", rekao je ženi. "Šime Šimić se poziva na ispitivanje na odjel Krim policije u Zadar radi organiziranog šverca bijele tehnike iz Italije. Gospode Bože, pa on je dijete. On ima četiri godine. Oni nisu normalni. Kakva je ovo država?!", uzvikivao je otac, a majka je uzela dječačića na krilo, zagrlila ga i zaplakala.

"Mama, što je to bijela tehnika? " - zapitkivao je Šime. "Mama, mama što je to haznena prijava? ...Tata, gdje moram ići?...." ispitivao je Šime.

Šimin otac je nazvao Krim policiju i kad mu se javio službenik ispričao mu je o čemu se radi i upitao, " Je li to moguće gospodine? Zar mislite da moj četverogodišnji sin šverca bijelu tehniku? "

"Gospodine, smirite se. Ništa nije problem. Mi moramo utvrditi o čemu se radi. Protiv gospodina Šime Šimića podnesena je anonimna kaznena prijava za navedeno kazneno djelo. Nama ju je uputilo Državno odvjetništvo i mi moramo ispitati gospodina Šimu. Dođite kako piše u pozivu na razgovor i utvrdit ćemo sve činjenice. " – rekao je službenik.

"To je nenormalno, zar ne shvaćate?- upita otac.

"Radi se, ponavljam, o anonimnoj kaznenoj prijavi. Takvih imamo na stotine dnevno. " – odgovorio je službenik.

"Vi mi želite reći da je mog sina netko lažno prijavio, a ne znate tko i ipak po tome postupate?“- upitao je otac.

"Na žalost, tako je. Takav je zakon. Zato se to i zove anonimna kaznena prijava."- rekao je službenik.

Otac je ispustio slušalicu iz ruke. Niz oči su mu potekle suze. „Kako se ta osoba ne boji Boga?, zapitao se i zagrlio svoju suprugu.

Pred malim Šimom i njegovim roditeljima bila je duga i teška noć. San nikome nije dolazio na oči. Šime je svakih pola sata zapitkivao "Gdje sutra moram ići? Tata, što je to šverc? "

Ujutro su krenuli u Policijsku postaju. Na porti su se predstavili.

"Doveli smo Šimu Šimića radi davanja iskaza kako što stoji u ovom pozivu." – rekao je otac. Policajac je pogledao Šiminog oca i rekao, "Gospodine, molim vas osobnu." Šimin otac je izvadio osobnu, a policajac ju je vratio natrag.

"Ovdje na pozivu piše Šime Šimić i trebam njegovu osobnu.“

Otac pokaže na dijete.

"Ovo je Šime, ali on još nema osobnu".

Policajac ga u nevjerici pogleda. "Vi se šalite sa mnom." – rekao je.

"Na žalost ne", rekli su roditelji u glas.

Nakon nekoliko minuta pred Šimu i njegove roditelje je došao policijski službenik. "Gospodo, izvolite sa mnom", rekao im je. Slijedili su ga do ureda.

" Gospodine Šimić koliko imate godina?" upitao je policajac .

"Mislite na Šimu?" – uzvratio je otac .

" Da", rekao je policajac.

Otac je pogledao Šimu. "Sine reci koliko imaš godina."

Šime pokaže četiri prsta.

"Vi ste Šime Šimić?", pogleda službenik u dječaka.

"Da, to je on. " , reče Šimin otac.

"Gospode Bože", - izusti policajac.

"Znate li vi kroz koji pakao smo prošli od jučer do danas. Pitali smo se zar je to uistinu moguće?- upita Šimin otac.

"Gospodine, mi smo zaprimili kaznenu prijavu koja je anonimna i ne možemo znati jesu li navodi u njoj istiniti. Stoga smo ih dužni provjeriti i zato smo vas pozvali." – objasnio je službenik.

"Ali zar niste mogli provjeriti da moje dijete ima četiri godine i optuženo je za šverc tehnike iz druge zemlje. Želim nekoga tužiti. " – rekao je otac.

"Na žalost, to je tako. Prijava je anonimna pa osoba koja ju je podnijela, ukoliko je lažna, neće odgovarati. " – rekao je službenik.

"To je grozno. Zar to znači da ja mogu napisati stotinu kaznenih prijava i smijati se ljudima koji će danima prolaziti pakao?" - upita otac.

" Pa da.", rekao je službenik, " a sada vas molim da dječak odgovori na nekoliko pitanja."

"Jeste li ikada bili u Italiji? " - upita službenik.

"On to ne zna" , rekao je otac. „No, nije bio.“

"Što posjedujete od bijele tehnike?" – upitao je službenik.

"Imamo frižider, pećnicu, mašinu za rublje i sve ono što domaćinstva uobičajeno imaju."

"U redu, u redu...od čega živite gospodine Šimiću?" - upita službenik dječaka.

"Kako mislite od čega živi? Pa njemu su četiri godine. Mi radimo i živi od našeg rada. " – rekao je otac.

"Gdje radite?" Otac odgovori.

"Kolika su vam primanja?" Otac odgovori.

"Imate li auto ili neko drugo vozilo npr. kombi?"

"Ne, nemamo kombi. Imamo osobno vozilo."

"Koje marke?" – upitao je službenik.

"Ford"- odgovorio je otac.

"Posjeduje li dječak nešto?", upitao je službenik.

„Posjeduje svoje igračke i odjeću." , odgovorio je otac.

"Nešto vrjednije?", upitao je službenik.

"Ništa .", odgovorio je otac.

"U redu. Sastavit ću zapisnik i proslijediti ga državnom odvjetništvu . Oni će razmotriti slučaj i odlučiti o daljnjem postupanju." – rekao je službenik.

"Kakvom postupanju? Zar vam nije sve jasno? " , upitao je otac.

"Ili odbacivanje prijave ili podizanje kaznene prijave. Ukoliko mi još budete trebali kontaktirat ćemo vas. Slobodni ste. " , rekao je službenik, uljudno se nasmiješio i ispratio Šimu i njegove roditelje iz policijske postaje. "Takav je posao, što ćete?", dodao je na rastanku.

"Da što ćemo?", ponovi Šimin otac.

"Treba mi kava.", rekla je Šimina majka.

„A meni rakija",dodao je otac.

"Ja bi Coca colu," rekao je mali Šime veselo.

Mali Šime bio je premali da bi vidio bolni grč na licu svojih roditelja.

******

U isto to vrijeme u kući namrgođenih Markovih roditelja mali Marko sjedio je ispred televizora i gledao crtani film dok su njegovi roditelji nešto šaputali skriveni iza računala. "Mama , mama, ja bi sok". – povikao je Marko. "Šuti sad glupane"...izderala se namrgođena mama na njega i pogledala muža.

Prešla je rukom preko stola na kojem je bila hrpa isprintanih i neispunjenih kaznenih prijava.

"Gdje smo ono stali?", upitala je. „Ove Šimine roditelje smo riješili. Kome ćemo sad zapapriti?".

"Stipi i njegovoj ženi.", odgovorio je muž podrugljivo se smijuljeći, "Već me tri puta nisu pozdravili kada smo se sreli na rivi."

"Što bi mogli napisati?.

Zamislili su se i gledali u strop. Onda im je sinulo.

„Ok, ajmo ovako...napisat ćemo da su krivotvorili bankovne kartice deset različitih osoba, da su u firmi ukrali dva milijun kuna ...iii...daj, daj, sjeti se još nečega...." – rekla je žena.

"Ma dosta je, samo se nemoj zajebati i to potpisati." – upozorio ju je muž. "Ma daj, pa već sam se ispraksirala. Kao da nam je ovo prva, ha, ha" – odgovorila mu je žena. Mali Marko zaspao je na podu ispred televizora. Žedan.

dijana.vuleta@pagpress.com 

(Priča nema nikakve veze sa stvarnim događajima ili osobama.)