Kolumna

Koncem 19. stoljeća iz Paga se, zbog zlatne groznice, u SAD iselilo na tisuće ljudi, a među njima i neki Ive kojeg su zvali Dišperani. Imao je tada 29 godina. Imao je brata Jakova koji je ostao živjeti u Pagu. Dešperani je prve godine često pisao obitelji, a onda je dvije, tri godine slao samo čestitke za Božić, a ubrzo ni toga više nije bilo. U godinama koje su slijedile Dišperanog su u Pagu svi zaboravili kao i tisuće drugih što su onih godina otputovali u SAD. Jakov je od rođenja bio invalid. Desna noga i desna ruka su mu bile ukočene i mogao je hodati samo uz pomoć štapa. U razmaku od pet godina umrla su mu oba roditelja i od tada je u maloj obiteljskoj kući živio sam. Veći dio dana provodio je u vinogradu gdje su rasle dvije manje masline. Ljeti bi ležao u hladovini između maslina, a zimi bi vrijeme provodio u niskoj poljskoj kućici napravljenoj od dasaka i pruća. Doma je dolazio navečer, otišao bi u konobu, popio jednu ili dvije bevande i otišao na spavanje.

-Kako ćeš ti u starosti, takav jadan i bez ičega? pitali su ga ponekad.

On bi na to odmahnuo rukom. Bio je siromašan i znao je da će teško pronaći nekog tko će ga paziti u starosti. Kada je navršio pedesetu, Jakov se, opterećen mislima o starosti i siromaštvu, povukao od svijeta. Posve se zapustio. Svakog je dana, zimi i ljeti, nosio isti trliš. Samo je nedjeljom i za blagdane, kada je odlazio u crkvu, oblačio bijelu košulju i crne hlače. Godine su prolazile i Jakov je u očima naroda postao čudak. Gotovo svi su ga izbjegavali, a neki su mu se i rugali.

-Munjeni šepo, ponekad bi netko dobacio dok je prolazio.

Jakov se pravio da to ne čuje.

Ponekad je, za lijepih dana šetao rivom ili bi odlazio na Bašacu i tamo bi sjeo uz more i satima gledao u daljinu. Jednog ljetnog dana, dok se vraćao iz Bašace, spotaknuo se o kamen, pao je i raskrvario koljeno. U blizini su bile dvije žene koje su nosile trsje i jedan muškarac na tovaru.

-Treba li ti pomoć, pitali su ga preko volje.

-Ne treba, mogu ja sam, odgovorio je.

Ali nije mogao.

Držeći se za štap, ustao je i prošao stotinjak koraka, ali je morao stati jer je bol u koljenu bila nepodnošljiva. U blizini je nekoliko djevojčica sušilo robu na kamenju. Glasno su se smijale, igrale i povremeno ulazile do koljena u more. Među njima je bila i Marija. Vidjela je Jakova i pozvala prijateljice da mu pomognu.

-Što ćemo mi pomagati tom starom munjenom? Lud je i smrdi, rekle su joj.

Ali djevojčica je prišla Jakovu, skinula je maramu, umočila je u more i očistila mu ranu. Uzela je listove od trstike i zavila mu koljeno. Tada je stala pored njega i uhvatila ga oko struka.

-Hajde, barba, naslonite se na mene, povest ću vas do grada, rekla je.

Dovela ga je do Uhlinca. Dalje nije smjela jer se morala vratiti po robu. Od kada su mu umrli roditelji, Marija je bila jedina osoba koja mu je pomogla i koja ga se usudila dodirnuti. Drugi su se micali od njega. Prošlo je od tada dosta vremena, a Jakov je često razmišljao o djevojčici Mariji. Prema njoj je osjećao duboku zahvalnost, ali nije znao kako bi joj to pokazao i to ga je boljelo. Što je osjećaj zahvalnosti bio jači, to je i njegova bol bila veća. Nekoliko godina poslije stari poštar je Jakovu donio pismo iz SAD.

-E, moj Jakove, rekao mu je poštar. –Ovo ti valjda piše onaj munjeni brat, Dišperani. Bit će da se vraća nazad pod stare dane, pa ćete zajedno upolje, barem nećeš biti sam.

Jakov je pismo otvorio tek kada je došao u vinograd. Tri puta ga je pročitao. Lice mu se zgrčilo od boli, a oči su mu se navlažile suzama. U pismu kojeg je potpisao neki odvjetnik pisalo je da mu je brat umro. Jakov o tome nikome nije govorio. Ionako ga se malo tko sjećao. Navečer je upalio lumin i pomolio se za brata. Desetak dana poslije u Pag su stigla tri američka odvjetnika s prevoditeljem. Svi su bili obučeni u crne frakove i nalikovali su gavranima. Po Pagu se brzo pročulo kako je Jakov naslijedio veliko bogatstvo, skoro četiri milijuna dolara koje je Dišperani zaradio, a kako se nije oženio i nije imao djece, sve je ostavio bratu Jakovu. Tog dana Jakov je dobio i rodbinu i prijatelje. Kuća mu je od jutra do večeri bila puna, svi su ga posjećivali, donosili su mu poklone, nazivali su ga rođakom, a Jakov je sve to promatrao kao u snu. Prvih mu je dana bilo lijepo jer godinama su svi od njega okretali glavu. Častio je sve koji su mu dolazili, a kada bi odlazili svakome bi dao sto dolara. Zbog toga su ga prozvali Čento i s tim je nadimkom umro. Posrednici za ženidbu su dovodili žene i svaka ga je htjela. Jakovu se svidjela neka djevojka iz zaleđa Zadra i dogovorili su se da ostane kod njega neko vrijeme. Ubrzo je uredila kuću, kupila novi namještaj, sebi i njemu je kupila odjeću. U kući je uvijek bilo nekog, pila se kava, jelo se baškotine i pandešpanj. Jedne hladne zimske večeri u Jakovu se nešto slomilo. Sve što se događalo oko njega počelo mu je nalikovati na karneval. Sve je bilo lažno, i osmjeh djevojke koju je uzeo pod krov i osmjesi onih što su ga svakodnevno posjećivali. Jednako se osjećao sam kao i prije, samo što je oko njega bilo više glasova i više mirisa. Dobro je znao da su svi uz njega zbog novca. Sjetio se dana kada se spotaknuo na Bašaci i djevojčice Marije koja mu je pomogla. Sjetio se kako ga je s mukom pridržavala i tješila. „Ala, barba, možete vi, još malo, još malo.“ Tako mu je govorila dok su prilazili Uhlincu. Jakovu su niz lice potekle suze. Djevojčica Marija bila je jedino biće koje je prema njemu bilo iskreno, a tog se događaja sjećao kao nečeg najljepšeg što mu se ikada dogodilo. Jednog je jutra otišao u banku i izašao široko se osmjehujući. Kažu da je pjevušio dok je prolazio Velom ulicom. Dan poslije pročulo se kako je novac darovao nekoj humanitarnoj zakladi u SAD. Ponovno je bio siromašan. Djevojka koju je uzeo pod krov otišla je bez pozdrava. Nitko mu više nije dolazio. Jakov je opet bio sam, ali sretan. Sedam dana poslije Marija je dobila poziv od banke. Otišla je po pozivu, drhteći od straha. Siromašna i zadužena, mislila je da joj netko hoće silom naplatiti dugove. U banci ju je čekalo iznenađenje. Na njen račun Jakov je prebacio gotovo četiri milijuna dolara. Posve zbunjena, Marija je s mužem tražila starog Jakova jer nije htjela uzeti novac. Bilo ju je stid, jer nisu bili u rodu, a nisu se ni poznavali. Međutim, Jakova nigdje nije bilo. Žandari su ga danima tražili, ali uzaludno. Marija je po nalogu banke, morala uzeti novac jer se darivatelja nije moglo pronaći i nije se mogla preispitati njegova odluka. Kada je preuzela novac, službenica u banci joj je dala i pismo koje joj se imalo dati po nalogu darivatelja. Nevještim i staračkim rukopisom na papiru je pisalo: „Godinama sam mislio samo na to kako da ti zahvalim. Uzmi novac, a Bog neka da blagoslov tebi i tvojoj obitelji.“

Jakov je naširoko opisao davni događaj i Marija se toga prisjetila. Nije se sjećala dobro, ali se ipak sjećala.

Marija se s obitelji 1937. godine odselila iz Paga. Dva mjeseca poslije odnekuda se pojavio Jakov. Smjestili su ga u špital. Oni što su s njim bili u špitalu poslije su pričali kako je Jakov otišao iz Paga i sakrio se jer se bojao da Marija neće uzeti novac. Često je, kažu, pričao o Mariji i događaju na Bašaci. Za novac nije mario niti ga spominjao. Umro je nekoliko godina poslije. Na ljeto 1957. godine u Pag je iz SAD došao muškarac preplanulog lica. Dva dana je fotografirao paške ulice i trgove jer ga je njegova tada već ostarjela majka Marija zamolila da joj donese slike Paga. Trećeg dana muškarac je na rivi čekao vapor. Jedan starac nije mogao odoljeti znatiželji i prišao mu je.

-A tko si ti? pitao ga je.

-Ja sam Jakov, odgovorio je.

I ispričao je starcu o svojoj majci i ocu koji su se davno odselili u Ameriku. Starac je slegnuo ramenima. Nije se sjećao Marije ni njenog muža ni starog Jakova. Od Jakova nije ostalo spomena, osim u imenu drugog sina dobre Marije koja je kao djevojčica, starcu u neprilici pružila pomoć, ne znajući kako će taj trenutak jednom promijeniti njen život.

 josip.portada@pagpress.com

Ukoliko imate neku priču iz Paga, a želite je objaviti, javite se na info@pagpress.com