Kolumna

Lipa Mare je živjela u Pagu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Bila je neobično lijepa, toliko lijepa da su je već kao djevojčicu nazvali Lipa Mare i po tome su je imenu svi znali. Kada je imala šesnaest godina Lipa Mare je počela hodati s Jeronimom, dvadesetogodišnjim sinom jednog paškog trgovca. On joj je bio prvi dečko, a nakon godine dana hodanja obitelji su se zbližile, dogovorile i Jeronim je smio dolaziti Lipoj Mari i kasno navečer. Nisu još bili zaručeni, ali zaruke su se spremale. Često su šetali rivom držeći se za ruke, prelazili su preko mosta Katine, odlazili su do Bašace… Došao je tako i karneval. Lipa Mare se prehladila i u subotu je ostala doma. U nedjelju su je posjetile dvije prijateljice i kako joj je bilo dosadno predložila im je da ostanu do navečer šiti. Tako su i napravile. Oko pet popodne na vrata je zakucao neki Jure, kapo balo koji je zakupio najveću konobu za karnevalski ples. Najveća konoba je bila i najskuplja i Jure je želio pozvati najljepše djevojke. Gdje su bile najljepše djevojke, bilo je i najviše mladića, a mladići su plaćali ulaz. Svakoj djevojci je dao po četiri naranče.

-Zaludu mi daješ naranče, reka mu je Lipa Mare. -Kakva ti korist od mene kada ja imam moga Jeronima.

-Neka, odgovorio joj je Jure. -Dođi makar na jednu uru, eto samo toliko, pa poslije pođi doma.

I dao joj je još dvije naranče, a toliko se nikada niti jednoj curi nije dalo.

Lipa Mare se bolje osjećala, ali ipak nije bila raspoložena za ples. No, njene su je prijateljice nagovarale i popustila je. Baš u to vrijeme začuo se zvuk parobroda koji je pristajao na rivi. Iz parobroda su izašla neka gospoda koja su obilazila rubne dijelove Europe, nekoliko tada popularnih pustolova i dva putujuća fotografa. Svi su se smjestili u hotel na rivi.

Navečer je Lipa Mare pošla kod Jeronima i pitala ga što on misli o Jurinom pozivu.

-Vrime je od karnevala, pođi na tanci, rekao joj je Jeronim.

-Ne idem ja bez tebe, što će narod reći.

-Onda idem i ja.

I tako su zajedno pošli na ples. U konobi je svirala glazba, mladići su stajali kod šanka, a djevojke su, zbijene jedna uz drugu, sjedile na suprotnoj strani prostorije. Desni kut je bio prekriven zastorom. To je bio zatvor. Djevojke su, jedna po jedna, ulazile u zatvor, a mladići su ih otkupljivali. Red je došao i na Lipu Mare. Pošla je u zatvor i nadala se da će je njen Jeronim otkupiti. Ali, on je bio s prijateljima za šankom i nije obraćao pažnju na zatvor. Svatko je želio plesati s Lipom Marom, ali ona je bila Jeronimova. Jedan se mladić ipak odvažio.

-Tri novčića, rekao je.

To je bila najniža cijena za ples.

-Šezdeset, čuo se glas iz sredine prostorije.

Svi su pogledali u mladića zlatne kose, lijepog preplanulog lica, snažnih ramena. Bio je to Karlo, nećak paškog pomorca Marka i pomoćnik lutajućeg fotografa. Živio je negdje na sjeveru Italije. Kapo balo je zadovoljno trljao ruke. Najam konobe je platio trideset novčića i sve je isplatio jednim plesom. Lipa Mare je zaplesala s Karlom. Plesali su u sredini prostorije, a oko njih su se naguravali drugi parovi. Pred zoru kapo balo je objavio kraj plesa i svi su se razišli. Druge večeri Lipa Mare je opet došla na ples. Plesala je tri plesa s Jeronimom, ali vidjelo se, bez volje. Jeronim je pošao do prijatelja uz šank, a Lipa Mare je stala u red kod zatvora. Karlo ju je otkupio i otplesali su četiri plesa. A onda je došla Jeronimu i rekla mu da je boli glava.

-Pođi doma, rekao joj je. –Ja ću još malo ostati s prijateljima.

I Lipa Mare je izašla. Karlo je izašao prije nje. Nitko ne zna što se te noći dogodilo. Po jednima, lipa Mare je pošla s Karlom u njegovu sobu u hotel, po drugima zajedno su pošli u njegovu kabinu na parobrod, a po trećima su bili negdje u portunu. Iduće večeri Lipa Mare je plesala svako kolo, veselila se i blistala od sreće. Pred zoru je svome Jeronimu rekla kako joj se spava i otišla je. Doma je došla u vrijeme marende. Tog je dana otišao vapor, a s vaporom i Karlo. Lipa Mare se počela neobično ponašati. Odbijala je Jeronimove dodire, odmicala se od njegovog poljupca. Do ljeta ju je ostavio, ali Lipu Maru to nije ražalostilo. Zagledala se u zlatokosog Franu, sina brodara Marka. Njene prijateljice su je sumnjičavo gledale. Franu je jedva poznavala i čudilo ih je što se odjednom zaljubila u njega. No, najčudnije im je bilo što je zlatokosi Frane bio slika i prilika Karla.

-Ako si prekinula s Jeronimom zbog Karla, a sada ideš s njegovim rođakom koju mu je u svemu nalik, ne valja ti to, neće to dobro završiti, govorila joj je jedna prijateljica.

Od toga dana Lipa Mare s njom više nije razgovarala. Na proljeće su se Lipa Mare i zlatokosi Frane vjenčali. Lipa Mare je rodila djevojčicu kojoj je dala ime Antonija. Svakog utorka, četvrtka i subote, u dane kada je dolazio vapor, Lipa Mare je odlazila na rivu. Promatrala je putnike i svakog se dana tužna vraćala doma. Došlo je ljeto, a Lipa Mare je i dalje odlazila na rivu i čekala vapor. Došla je i zima, a Lipa Mare nije odustajala. Pred dolazak vapora obukla bi najljepšu haljinu i mirno prošetala do rive. Prema zlatokosom Frani je bila nježna i mila, ali prema njemu nije osjećala ni ljubav ni strast. I kada se već znalo da je Lipa Mare bolesna, Frane je bio uz nju i ostao je uz nju do smrti. Prolazile su godine, na licu Lipe Mare su se hvatale bore, ljepota je nestajala, a ona je jednako kao i u mladim danima, čekala vapor. Kada je bila u sedamdesetima vapor je prestao dolaziti. Umjesto vapora na rivu je dolazio trajekt, ali kod Lipe Mare se ništa nije promijenilo. Jednako je čekala trajekt kao prije vapor. Jednog dana Lipa Mare se nije pojavila na rivi. Umrla je u snu. Nakon pokopa, rodbina je u jednoj polici u njenoj sobi pronašla bilježnicu staru pedesetak godina. Sve je bilo prazno, a samo je na jednoj stranici pisalo: „Moj Karlo će se vratiti.“

Pričalo se kako je Jure, koji je u ono vrijeme bio kapo bali, do smrti žalio što ju je pozvao na ples i često je sebe okrivljavao za ono što se dogodilo. Antonija, kćerka Lipe Mare je završila fakultet i živjela je daleko, u stranoj zemlji. U Pag je dolazila samo ljeti. Za svake posjete Pagu otišla bi na groblje i stala pokraj groba svoje majke. Zapalila bi svijeću i nježno dodirnula reljef vapora kojeg je dala izraditi na mramornoj nadgrobnoj ploči. Jednom ju je posjetio Jure, već onemoćali starac, sve joj ispričao i molio za oprost.

-Niste vi ništa krivi, rekla je Antonija.

Zajedno su pošli do groblja. Zapalili su svijeću uz grob Lipe Mare.

-Jeste li je i vi voljeli? iznenada je upitala Antonija.

Starac se zbunio i pocrvenio.

-Kada me tako pitaš, reći ću ti istinu. Bila je moja najveća ljubav. Svi smo je voljeli. A ona je izabrala vapor. Eto, što je život.

-Svaka provalija počinje pukotinom, rekla je Antonija. -Moja majka nije znala vidjeti pukotinu.

-Istina, nije znala, uzvratio je starac.

Tako je ostala priča o Lipoj Mari, djevojci božanske ljepote koja nije znala pobijediti zabludu i koja je posvetila život onome tko to nije zaslužio.

josip.portada@pagpress.com