Kolumna

Svađaju se dva tipa na rivi. Jedan govori drugome: „Ti si glup.“ On mu uzvraća: „Ne, ti si glup.“ I u toj posve tipičnoj i bezazlenoj svađi, nabacivanjem riječi „glup“ pokušavaju ispucati svoje dokaze, a obično je tako-u nedostatku dokaza najjednostavnije je reći: „Ti si glup.“ No, postoje li glupi ljudi? Mnogi će reći kako nedvojbeno postoje. Uostalom svatko zna barem nekoliko osoba za koje je spreman reći kako su glupe. Međutim, stvar je u tome što istovremeno nitko nije glup i što su svi glupi. Naime, prema definiciji, glupim smatramo osobu s čijim se mišljenjem ne slažemo. I što se manje slažemo s mišljenjem neke osobe, to je smatramo glupljom. Postoji li dakle, netko tko je glup? Da, ti si glup, reći će netko. Ne, nije on glup, reći će drugi. I tako, u takvoj raspravi najbolje se može vidjeti tko se s čijim mišljenjem slaže, a tko se ne slaže, tko je na jednoj, a tko je na drugoj strani. Ponekad po vlastitom iskustvu procjenjujemo tuđe postupke. Ukoliko se s tim postupcima slažemo reći ćemo: „On/ona je pametan/pametna“. No, ukoliko se s tim postupcima ne slažemo, reći ćemo: „On/ona je glup/glupa“. Ključno je pitanje imamo li pravo nekome govoriti što je dobro, a što je loše, upućivati nekog na postupke koje smatramo dobrim. Upućivanje na određene postupke zove se savjet. Savjet je u najvećem broju slučajeva dobronamjeran, osim u bolnim iznimkama. Mudar čovjek uči od tuđeg, a onaj manje mudar od vlastitog iskustva. Onaj tko uči od tuđeg iskustva redovito bolje prolazi od onog tko uči od vlastitog iskustva. Jer jednog dana, nakon nekog postupka koji se više ne može ispraviti, on ili ona će se susresti s bolnim posljedicama. Tada će se pogledati u ogledalo i reći: „Kako sam bio glup“ ili „Kako sam bila glupa“. I upravo u tom trenutku počinje spoznaja, počinje iskustvo, ovakvo ili onakvo. Tada, u tom kritičnom trenutku čovjek dolazi u neobičnu poziciju-ne slaže se sam sa sobom. Reći će: „Trebao/trebala sam poslušati savjet“ ili „Trebao/trebala sam postupiti drugačije“. No, tada povratak najčešće više nije moguć. Vlastito iskustvo gluposti najdublje je i najbolnije. Jer dolazi prekasno. Iskustvo vlastite gluposti je početak dugačkog puta kajanja, a kajanje je u načelu žaljenje nad postupkom koji je napravljen na temelju nagona, a ne razuma. Jedna se dobra predstava zove „Povijest moje gluposti“. I baš kao u toj predstavi tako i u stvarnosti svaki čovjek sebi odabire put  Ponekad je taj put pogrešan i kada dođu posljedice, a one moraju doći, čovjek se pljesne po čelu shvaćajući kako se ne slaže s vlastitim mišljenjem iz nekog prošlog vremena. Tada obično teret krivnje prenese na drugoga, jer je odviše bolno kada se vlastiti odraz u ogledalu promatra kao netko kome se želi reći „Glup/glupa si“. Tada se već stvara emotivni odmak i mržnja, ali to je neka druga priča.

josip.portada@pagpress.com