Kolumna

Ponekad se s prijateljicom, onako predvečer, prije večere, nađem na majmunskom otočiću. Radi malo čakule. Tako je bilo i one večeri, nedavno… Stale mi točno nasred pjace i k'o dvije lude okrećemo se desno - lijevo , gore - dole...nigdje nikoga. „Što je ovo?“, pita me ona. „Da nije smak svijeta?“, pitam ja nju. „Gdje su ljudi?“, pita me ona. „Da nismo ostale same?“, pitam ja nju. „Misliš da se nešto dogodilo?“, pita me ona. „Gospode Bože gdje su svi?“, pitam ja nju. Dok smo se nas dvije unakrsno ispitivale i tako se pokušavale izvući iz paničnog stanja koje je izazvao pogled s pjace na prazne ulice, iza ugla je izmigoljio barba na bickli.

„Ej barba, tako mi je drago što vas vidim,“ potrčala je moja prijateljica prema njemu. Barba sav u šoku od njenog iznenadnog izljeva ljubavi pitao je „Dijete, treba li ti pomoć?“ „Barba di su svi ljudi? Nema nikoga.“, upitala je ona. „E, mala, judi su malo po Vodicama, malo na Bašacu, malo na Kunteju, malo na Svetu Jelenu, a nas malo ca je ostalo vodi stari smo pa u ovo vrime odmaramo. Puno je kuća u jezgru prodano, a vikendaši dolaziju samo po liti. Onih par mladih ca je u grad sigurno geda onaj Max tv.“

„ Ali barba, tako nije bilo prije“,rekla je moja prijateljica, kao da barba to ne zna. „E, ni. Ali tada je u grad bilo više judi, bilo je života, više butig, mesnica, kafića. Još se malo judi vrtilo po gradu dok je tržnica bila na Svetomu Jurju. Kad je tržnica preseljena grad je osta pust. Tribalo bi nam tržnicu vratiti. Moram ići dite...“- rekao je barba i zamakao u uličicu na svojoj bicikli.

„Jesi čula? „, pita me prijateljica. „A čula sam“, kažem joj. „Barba je u pravu. Dok je tržnica bila na starom mjestu ljudi su se vrtili po gradu. U Velu ulicu je bila mesnica do koje bi prošetali, a nekad su i svi kafići radili zimi...Vidiš da je i jedini dućan s tekstilom zatvorio. Ne znam više što je tu uzrok , a što posljedica. “, rekla sam joj. I tako kroz ćakulu, malo po malo, pala je noć. Brojale smo ljude i u tih nekoliko sati koliko smo stajale izbrojile smo ih točno sedam koji su prošli pijacom. Puno više je prošlo mačaka i kucina. A onda šok. Došao je jedan dečko, ali ne bilo kako nego gol kao od majke rođen. „Ej što to radiš? – pitale smo ga. "Jesi li normalan?" Dotrčao je prema nama sav radostan, govoreći: "Konačno, konačno". "Ma što konačno? Zašto si gol? ", pitale smo ga. „Oklada.“, odgovorio je. „Kladio sam se s prijateljima da ću gol napraviti đir od Mandrača preko rive, Vele ulice, pjace do Uhlinca. Oni su rekli kako me nitko neće vidjeti, a ja sam rekao da hoće. I evo, vi ste me vidjele i dobio sam okladu.“ Gledamo mi dečka začuđeno. „Znaš li ti da je to remećenje javnog reda i mira? „ , pitale smo ga. "Ma dajte cure, jeste vi pukle? Pa ovaj red i mir ne može nitko poremetiti. Da je bar malo živosti. Ali eto, ni ovako golog me nitko nije vidio. Osim vas dvije. Sad se mogu obući i ići po okladu“, rekao je dečko i otišao. „Je li on normalan?“, pitala me prijateljica. "Jesmo li mi normalne?", pitala sam ja nju. Dečko je gol napravio đir po gradu, a nitko ga, osim nas dvije, a i to potpuno slučajno, nije vidio. E, tugo…

"Zar nije bolje da pođemo doma gledati seriju nego što stojimo ovdje i brojimo mačke?", pitala sam prijateljicu. „ Zar ne bi bilo bolje da svi koji gledaju serije dođu ovdje pa da se družimo?", pitala je ona mene. "Bilo bi, ali na žalost to se neće dogoditi." - odgovorila sam joj. "Što ćemo?", pitala je ona. "Idemo doma."- odgovorila sam. Otišle smo. Majmunski otočić usnuo je pust.

Dok sam išla doma sjetila sam se godina od 1994. do negdje 2000. U to vrijeme Pag je zimi živio jedan sasvim drugačiji život. U večernjim satima na ulicama je bilo dosta ljudi, kafići kao Uhlinac, Diogen, Art i drugi bili su gotovo svaku večer puni. Ono što je Pag činilo posebnim bili su Božićni i Uskrsni praznici. Tada su se u Pag vraćali brojni studenti, dolazili su njihovi prijatelji, a redovito su dolazili i mladi koji su ljetovali u Pagu. Božić i Uskrs u Pagu bilo je nezamislivo propustiti. Kada su ti ljudi i zašto prestali dolaziti u Pag za praznike? Kada su se Božić i Uskrs prestali razlikovati od ostalih dana u godini? Uglavnom se svi slažemo da Pagu nedostaje dosta toga. Ipak, čini mi se da mu najviše nedostaju ljudi koji će hladne ulice, ploče i parkove učiniti toplim.

Ljudi koji će pjesmom i govorom katkada narušiti javni red i mir.

Ljudi koji će natjerati stare tete da povire kroz svoje škure kako bi vidjele tko prolazi.

Ljudi koji će ponovno ići u škure bande jer se sada mogu ljubiti i na sred pijace da ih nitko ne vidi.

Ljudi koji će otvoriti zatvorene dućane i kafiće.

Ljudi zbog kojih će se majmunski otočić probuditi iz zimskog sna.

Samo ljudi... dovoljno je da su tu.

                                                                                                              dijana.vuleta@pagpress.com